“Problemi nikad ne prestaju, jer ih mozak stalno izmišlja”

Foto: Thinkstock

Nekad imamo osjećaj kako su nam neki problemi gotovo nerješivi i koliko god se njihovim rješenjima posvetili, čini nam se da se zakopavamo sve dublje i dublje. Koliko god se tom razmišljanju posvetili, čini nam se kako nam je rješenje sve dalje i dalje.

Povezno je to i s načinom na koji naš mozak procesira informacije, posebno one koje nam se učine rijetkima, a u trenutku u kojima ih primijetimo čini nam se da ih vidimo gdje god da se okrenemo. Slično je to i u slučaju ‘civilne straže’ koju čine volonteri čiji je zadatak pozvati policiju ako primijete bilo što sumnjivo. Kada se neki novi volonter priključi straži, on podiže alarm čim primijeti bilo kakav znak ozbiljnog zločina, kao što je napad ili provala.

Vrlo lako je pretpostaviti kako će njihovi napori pomoći u smanjivanju broja napada i provala tijekom vremena.

Što tada čini volonter?

Može se opustiti i prestati zvati policiju jer su zločini oko kojih se brinuo stvar prošlosti. No čini se kako to baš i nije tako.

Mišljenje jedne grupe ispitanika pokazuje kako se volonteri neće opustiti samo zato što se smanjila stopa zločina. Umjesto toga njima će postati sumnjive stvari o kojima se nisu brinuli dok je stopa zločina bila visoka. Sumnjivo im postaje švrljanje po noći ili prelaženje ceste izvan pješačkog prijelaza, piše BBC.

To je samo jedan od primjera problema u nizu sličnih situacija u kojima se čini da problemi nikada ne nestaju jer ljudi konstantno mijenjaju način na koji ih definiraju. I to može biti jako frustrirajuće.

Kako možete znati napredujete li u rješavanju nekog problema, kada konstantno redefinirate njegovog rješenje?

Za studiju koja pokazuje koliko se koncepti mijenjaju kada postanu manje uobičajeni, ispitanike su istraživači doveli u laboratoriji i zadali im jednostavan zadatak – pregledati seriju kompjuterski generiranih lica i odabrati one koji im djeluju “prijeteći”.

Lica su to koja su stručnjaci posebno dizajnirali kako bi obuhvatili seriju onih koji izgledaju zastrašujuće do onih koji izgledaju bezopasno. I dok su im znanstvenici pokazivali slike i sve manje prijetećih lica, primijetili su kako su ljudi proširili svoje definiciju “prijetećeg” kako bi mogli uključiti i širi opseg lica. Ispitanici su tako, nakon što više nisu mogli pronaći prijeteća lica, prijetećima počeli nazivati i lica koja su im se prije činila bezopasnima.

Ono što ljudi smatraju prijetnjom ovisi o tome koliko su prijetnji vidjeli u posljednje vrijeme.

Ova vrsta nekonzistentnosti nije ograničena samo na prosuđivanje mogućih prijetnji. U drugom eksperimentu upitali su ljude da donesu još jednostavniju odluku, jesu li točkice u boji na ekranu plave ili ljubičaste.

I dok plave točkice postaju sve rjeđe, ljudi počinju manje ljubičaste točke nazivati plavima. To su počeli čak i kad su im ispitivači rekli da će plave točke postati rijetke ili kad su im ponudili novčanu nagradu kako bi ostali konzistentni. Ovakvi rezultati pokazuju kako takvo ponašanje nije u potpunosti pod svjesnom kontrolom, jer bi inače ljudi svjesno razmišljali kako trebaju ostati konzistentni da bi osvojili novčanu nagradu.

Nakon ovih rezultata stručnjaci su se pitali nisu li ovo sami smiješni nusproizvodi vizualnog sistema. Hoće li se ovaj koncept dogoditi i u drugim procjenama?

Kako bi to testirali proveli su niz eksperimenata u kojima su pitali ispitanike da pročitaju niz različitih znanstvenih studija i odluče koje su etične a koje nisu.

Skeptični su bili znanstvenici da će pronaći istu nekonzistentnost u ovim procjenama kakve su pronašli u slučaju boja i lica. Moralna procjena, kako su mislili, bit će konzistentnija od ostalih. Vodili su se idejom ako mislite da je neko nasilje loše danas, mislit ćete da je loše i sutra, bez obzira koliko nasilja vidjeli ili ne tijekom toga dana.

No začudili su se jer su primijetili kako njihova očekivanja nisu bila točna. Pronašli su isti uzorak kao i kod boja i lica. Dok su im pokazivali sve manje i manje studija, oni su sve veći broj studija nazivali neetičnim. Nakon što su vidjeli manje neetičnih studija, postali su strogi suci morala i etičnosti.

Zašto ljudi šire područje onoga što smatraju prijetnjom nakon što prava i opravdana prijetnja postane rijetka?

Istraživači kognitivne psihologije i neuroznanosti smatraju kako je ova vrsta ponašanja posljedica temeljnog načina na koji naš mozak procesira informacije, a to je konstantno uspoređivanje svega što je ispred nas sa trenutnim kontekstom.

Umjesto da pažljivo odlučuje kakvo je prijeteće lice u usporedbi sa ostalima, mozak analizira koliko je lice prijeteće u usporedbi sa ostalim licima koje je vidio ili ih uspoređuje s nekim prosjekom nedavno viđenih lica ili sa manje ili više prijetećim licima. I to će biti nastavak uzorka kojeg su već vidjeli u prijašnjim istraživanjima. Kada prijeteća lica postanu rijetka, nova će se lica prosuđivati u usporedbi s onim bezopasnim. U moru blagih lica, čak i malo prijeteće lice činit će se jako strašno.

Čini se kako mozak za relativnu komparaciju često koristi manje energije nego za apsolutna mjerenja.

Sjetite se samo kako je lako zapamtiti tko je od vaših rođaka najviši nego koliko je tko visok. Naš mozak razvio se kako bi upotrijebio relativnu komparaciju u mnogim situacijama jer nam takva komparacija često pruža dovoljno informacija kako bi mogli sigurno kročiti okolinom i donositi odluke, s jako malo napora.

U nekim slučajevima relativno prosuđivanje jako dobro funkcionira.

Kako bi ovo mogli iskoriti u svom životu možda bi trebali koristiti posebnu strategiju. Kada trebate donijeti odluku gdje je konzistencija bitna, definirajte kategorije što jasnije možete. Ako se priključite civilnoj zaštiti, probajte razmišljati o opasnostima i zabilježiti na papiru listu prijestupa o kojima bi se trebali brinuti kada počnete s radom. I nakon što iscrpite listu, trebali bi malo stati.

Inače bi se mogli naći u situaciji da će vam problematično biti sve. I da ćete se nastaviti brinuti kada zapravo potrebe za brigom nema.

Izvor

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *