‘Tretirajte robota kao roba i on će se sigurno pobuniti!’

Foto: Youtube

Manfred Hild je od 2014. predavač predmeta “digitalni sustavi” na Beuth Hochschule für Technik u Berlinu. Povrh toga na istom sveučilištu on vodi i istraživački laboratorij za neurobotiku.

U aktualnom intervjuu za Der Spiegel Online pitali su ga između ostalog, s obzirom da je riječ o takvom stručnjaku koji proučava neuronske mreže robota, praktično je “neurolog za robote”, pomažu li mu roboti i u svakodnevnom poslu kod kuće? Možda čak i nekakva njemačka verzija već izrazito popularnih humanoidnih robota poput Chihire Junco, Nadine, Matsuko ili Sophie koji u istočnoj Aziji imaju čak i vlastitu vojsku fanova.


Foto: Youtube

“Kod kuće nemam niti robota niti virtualnog pomoćnika. Robot mi nije potreban zato što već godinama imam kućnu pomoćnicu, a od virtualnih pomoćnika poput Siri, Alexe ili Amazonovog Echa zazirem zato što su u stanju prikupljati podatke o meni i onda ih prosljeđivati proizvođaču”, kazao je.

Dojam da bi ovaj njemački znanstvenik bio protiv razvijanja umjetne inteligencije, ako je tko to tako shvatio, zapravo je pogrešan. On je jedan od onih koji pomiče granice znanosti dotle da su se humanoidni roboti pojavili kao radna snaga i u Njemačkoj. Primjerice, onaj koji prodaje odjeću i igračke za izvjesnu berlinsku modnu marku, onaj koji u izvjesnom supermarketu u Fürthu u Bavarskoj odgovara na pitanja mušterija, onaj koji u jednom hotelu u Münchenu na recepciji dočekuje goste…

U Švicarskoj već neko vrijeme roboti u domovima za starije i nemoćne pomažu starim, dementnim ili teško pokretnim štićenicima od ustajanja iz kreveta do mnogih drugih dnevnih situacija.

Ipak, na jednom nedavnom sajmu u Austriji, jedan izloženi robot koji je komunicirao s ljudima koji su pohodili sajam, tako što mu je bilo iskopano jedno oko, slomljena ruka, bio je ozbiljno devastiran. Jedini koji je u tim “sukobima”, zapravo napadima ljudi stradao bio je robot, u prvom redu zato što je njegova inteligencija još uvijek rudimentarna u odnosu na ljudsku. No, inteligencija robota napreduje, razvija se, a Hild je za SPON objasnio osnovnu razliku između robota i inteligentnih sustava.

“Mi se bavimo elektrotehnikom, programiranjem, mehatronikom i interakcijom ljudi i robota… Humanoidni roboti su suprotnost virtualnim pomoćnicima; oni funkcioniraju kao autonomni sustavi, ne šalju prema vani nikakve podatke, ne ispostavljaju nikakav račun za računalnu snagu. Njihova inteligencija nalazi se u njihovom tijelu, ne izvan njih”, objasnio je.

Uz pretpostavku da se robota uvijek može isključiti, kao i bilo koji oblik umjetne inteligencije, te uz pretpostavku da se umjetne inteligentne sustave ne koristi u kakve destruktivne svrhe, problema nema. Međutim:

“Naravno da ih se može isključiti. Ali onog trenutka kad stroj razvije vlastiti identitet i potom kao svaka druga osobnost postavi vlastite ciljeve, stroj će možda radije sam odlučivati o tome kad će ga se isključivati.”

Riječ je o interakciji između robota i ljudi, osnovama – neki će to nazvati pristojnosti, drugi racionalnog i konstruktivnog ponašanja, odnosa prema high-tech potencijalom. Inteligencija sve više se smatra u stručnim krugovima, naprosto mora dovesti do stvaranja identiteta, istim mehanizmima po kojima je i čovjek razvio vlastitu svijest. Imao je tijelo, imao je osjetila, imao je imperativ što mora u životu ili tog dana postići i činio je sve kako bi to i ostvario.

“Ako ljudi budu humanoidne robote tretirali kao robove, oni će se jednog dana sigurno pobuniti, kao i većina ugnjetenih naroda u povijesti. Mi zato moramo dobro razmisliti kako ćemo se odnositi prema sustavima koje sami razvijamo”, objasnio je Hild.

Ono što bismo, čisto ljudski, doživjeli kao običnu taštinu fikcijskog pobunjenog robota, zapravo bi bilo krajnje logično ponašanje.

Pisci znanstvene fantastike još od Isaaca Asimova i njegovih “robotskih zakona” nadalje, objašnjavali su kako bi to funkcioniralo. Asimov je robotske zakone postavio tako da robot u prvom redu ne smije učiniti ništa nažao ljudskom biću ili dopustiti to svojom pasivnošću, drugo robot mora slušati ljudske naredbe osim kad su u suprotnosti s prvim zakonom, treće, robot mora štititi svoj integritet osim ako je to u sukobom s prvim ili drugim zakonom.

Programiraš robota na takav način, prvi zakon je iznad drugog, drugi iznad trećeg, logika govori da tu ne bi trebalo biti problema. No, Asimovljeva djela, prave robotske filozofske rasprave, pokazala su već tada da život može stvoriti takve situacije kad logika dovodi do neočekivanih rezultata. Asimov je na kraju dodao i “nulti zakon” po kojem robot ne smije naškoditi čovječanstvu. No, niti to još nije ispadalo kako treba, pa se postavio problem što ako robot nesvjesno prekrši bilo koji od zakona?

Što će se s čvrsto strukturiranim logičkim sklopovima početi događati ako robot shvati da je prekršio nešto, a da toga tada nije bio svjestan? Ukratko, što ako postane neurotičan jednako kao što se to čovjeku neizbježno događa? U takvom svjetlu postaje jasno koliko je na mjestu pitanje bi li humanoidni robot, a humanoidan znači da je stvoren na sliku čovjekovu, bio u stanju oduprijeti se nekome neodgovornom, zlonamjernom čovjeku ili nekome s kim se nije dobro razumio, ako bi zbog toga bio ugrožen njegov programirani cilj.

Izvor

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *